Miro Gavran: Tema “Parova” su muško-ženski odnosi

Složena struktura djela i lepršava izvedba su gotovo nemoguć spoj, a to se kod ove predstave dogodilo

Mostarsko proljeće 2017. –  19. Dani Matice hrvatske Mostar započet će 21. ožujka, svečanošću otvorenja  u Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače; uslijedit će  izvedba predstave “Parovi”Mire Gavrana, u režiji Roberta Raponje. U do sada najkompleksnijem dramskom djelu našega pisca , koje je postavljeno na scenu u produkciji Teatra Gavran, šest će glumaca utjeloviti 24 lika, tijekom predstave na velikoj sceni  Hrvatskoga  doma.

Naš sugovornik je autor dramskoga predloška za “Parove”, glasoviti hrvatski književnik,  Miro Gavran.

Izjavili ste jednom da “Parovi” nisu ni drama ni komedija, već – oboje . Što je tema “Parova”?

– Osnovna tema “Parova” su muško-ženski odnosi – to je inače moja najdraža tema. U predstavi nastupa šest glumaca od kojih svaki igra po četiri uloge…dakle imamo 24 različita junaka prikazana u humornim, dramatičnim i emotivnim situacijama u odnosu na svoje partnere i ljude koji ih okružuju.

Tko su Vaši suradnici u predstavi, tko  – nositelji uloga?

– Redatelj je Robert Raponja, scenu i kostime je kreirala Jasmina Pacek, dok sve te brojne uloge interpretiraju Ana Vilenica, Ivica Jončić, Sara Moser, Ivan Glowatzky, te moja supruga Mladena Gavran i naš sin Jakov Gavran , koji u jednoj priči igraju majku i sina.

“Sudeći prema premijernoj izvedbi, ovacijama i srdačnom pljesku za sve glumce i stvaraoce predstave, Miro Gavran ponovno je uspio iznenaditi – i u ovoj, najambicioznijoj predstavi privatnoga Teatra Gavran u njegovu četrnaestogodišnjem trajanju”, pisala je Mira Muhoberac nakon premijere 2016. godine. Što je u predstavi iznenađujuće?

– Složena struktura predstave i lepršava izvedba su gotovo nemoguć spoj, a to se kod ove predstave dogodilo. Sretni smo što nas je dobro prihvatila i publika i kritika. Ovo je predstava koja od glumaca traži dodatan napor, ali zato publika dobije jako puno od glumačke igre.

Prilika je ovo da progovorimo općenito o Vašem radu… Ostvarili ste prve uspjehe još kao student dramaturgije u Zagrebu, s Kreontovom Antigonom I Noći bogova. Prisjetite se toga vremena.

– Sa samo dvadeset i dvije godine sam debitirao s dramom “Kreontova Antigona” u uglednom zagrebačkom Kazalištu Gavella … Ubrzo je taj tekst zaigrao od Maribora do Rotterdama i Pariza, te bio uvršten u hrestomatije i antologije… Sličan uspjeh su ubrzo ponovili i moji rani tekstovi “Noć bogova” i “Ljubavi Georgea Washingtona”, tako da sam i prije tridesete godine, prije rata, već imao desetke premijera po Hrvatskoj i izvan nje, te objavio prve četiri knjige. Dobar start piscu, kao i svakom čovjeku, znači veliki poticaj i daje samopouzdanje za daljnji rad.

Kada ste napunili četrdesetu godinu života, počeli ste  ispisivati psihološko-egzistencijalne romane insipirirane Biblijom . Što Vas je navelo na te velike pothvate? Pripreme za pisanje trajale su dugo… Koji su to romani bili?

– Moji romani “Judita”, “Krstitelj” i “Poncije Pilat” doista su inspirirani Biblijom i tražili su veliku pripremu… Radio sam na njima pet godina , osjećajući da kroz te teme mogu poslati iznimno važne poruke suvremenom čitatelju. Paradoksalno je, ali istinito, da odlaskom u prošlost možemo  uvjerljivije oslikati suvremene dileme koje muče današnje ljude. Te romane sam prvenstveno pisao iz svoje unutarnje potrebe, želeći sam sebi odgovoriti na najvažnija pitanja naše egzistencije… Stoga sam bio ugodno iznenađen kako su ti romani brzo osvojili čitatelje i kritiku u Hrvatskoj i po svijetu…”Juditi” je upravo objavljeno deseto izdanje na hrvatskom  u izdanju Mozaik  Knjige u Zagrebu, a imala je i prijevode na dvanaest jezika –  od Ljubljane , Pariza, Beograda, Beča  do Osla, Sofije, Praga, Bratislave, Petrograda…Velik broj izdanja na hrvatskom i važne prijevode imali su i “Krstitelj” i “Poncije Pilat”…Život tih romana dokazuje da su čitatelji željni i ozbiljnijih tema, ako su obrađene na romaneskno atraktivan način.

Ispisali ste do danas pedesetak dramskih i komediografskih  tekstova, u kojima najčešće progovarate o muško-ženskim odnosima. Puno ste uloga napisali upravo za žene. Što Vas motivira?

– Žene su mnogo zanimljivije i kompleksnije od muškaraca. O njima se manje pisalo nego o muškarcima. Pred ženom je i danas na putu ostvarenja više prepreka nego pred muškarcem… A uz to: uz ženu se vežu emocije do kojih je meni uvijek jako stalo, bez obzira pišem li roman ili kazališni tekst… A kada je u pitanju motivacija: ne zaboravite da je i moja supruga Mladena glumica… Za nju sam i Branku Cvitković specijalno pisao “Ljubavi Georgea Washintgtona”, još dok mi nije bila supruga, pa monodramu “Hotel Babilon” u kojoj je ona igrala 11 uloga i izvela ju preko 250 puta, pa “Najluđu predstavu na svijetu”, pa komediju “Sladoled” za Mladenu i Anu Vilenicu –  u toj komediji njih dvije igraju majku i kćer kroz šezdeset godina i već su je izveli preko stotinu puta…

Izdvojite nekoliko komada koji su postigli najveći uspjeh u zemlji i inozemstvu i kažite nekoliko riječi o njima.

– Kada smo već kod žena , svakako moram spomenuti “Sve o ženama” i “Ljubavi Georgea Washingtona” u kojima su junaci isključivo žene . Dok prvi tekst  ima komične elemente, drugi je pisan kao drama, a oba teksta nose jake emocije… Ta dva teksta su imala zajedno  preko sedamdeset premijera širom svijeta –  od New Yorka, Buenos Airesa i Rio de Janeiroa,  pa sve do Moskve, Mumbaia, Pariza, Krakova, Varšave, Ljubljane, Beograda, Sarajeva, Mostara, Praga, Bratislave…Puno uspjeha je imala i komedija “Muž moje žene” koja je nedavno izvedena na hebrejskom u Tel Avivu, pa komedija “Sve o muškarcima” koja će za petnaestak dana imati petstotu svečanu izvedbu u Pragu u Kazalištu Studio Dva , na Vaclavskim namestima, pa “Čehov je Tolstoju rekao zbogom”, “Kad umire glumac”, “Sladoled”, “Lutka”, “Pivo”, “Papučari”, “Zabranjeno smijanje”, “Tajna Grete Garbo”, “Traži se novi suprug”, “Zaboravi Hollywood”, “Pacijent doktora Freuda”…

Tvrdite da su Vam veoma važne emocije , bez njih nema dobre drame, filma, romana…

– Ako uzmem neku knjigu i pročitam je, a ta knjiga me niti rasplače, niti nasmije, onda se i nije dogodila književnost, nego  – kao da sam čitao novine ili povijesni udžbenik.

Također ističete važnost umijeća pričanja dobre priče – mislite da je gledatelju to najvažnije.

– Dobra priča je preduvjet da gledatelju možemo dati i nešto više od dobre priče. U ljudskoj prirodi je da voli pripovijedati i da volimo slušati zanimljive pripovijesti… Tako je od života u spilji do dana današnjeg ostalo, stoga i suvremeni pisci veliku pozornost moraju poklanjati dobro osmišljenoj fabuli. I u mojemu  najnovijem romanu “Nekoliko ptica i jedno nebo” o fra Didaku Buntiću,  koji je prije stotinu godina proveo veliku akciju spašavanja od gladi  djece iz Hercegovine ,  odvodeći ih u Slavoniju i Srijem,  isprepleo sam  prošlost i sadašnjost i potrudio se da napravim takvu fabulu, da  su mi mnogi čitatelji rekli kako  su roman pročitali u jednom dahu.

Humor Vam pomaže kod publike, da lakše proguta gorke pilule suočavanja s  često neveselom svednevicom, donesenom na sceni…

– Pogotovo je u teatru važan humor… Kroz humor se mogu i najvažnije i najozbiljnije poruke poslati na prihvatljiv način.

Predstavite nam svoj Teatar Gavran.

– Evo, upravo smo ušli u petnaestu godinu postojanja. Pokrenuli smo ga moja supruga glumica Mladena Gavran i ja…Zagrebačke izvedbe igramo u maloj dvorani Lisinski,  koja ima tristo mjesta, a gostujemo po cijeloj Hrvatskoj, pa i po Europi: od BiH i Srbije, do Poljske, Belgije, Austrije, Mađarske, Češke , Slovačke… Godišnje izvedemo jednu premijeru i između sedamdeset i stotinu repriza. Glumac je središnja figura našeg teatra, ali uz sjajne glumce u njemu okupljamo i vrsne redatelje, scenografe, kostimografe, kompozitore… Specifičnost tog teatra je ta da je on teatar jednoga pisca, po uzoru na velike majstore – koje nikada neću dosegnuti , kao što su bili Shakespeare, Moliere, Pirandello, Goldoni… Svi su oni imali svoj putujući teatar koji je bio njihov labaratorij, u kojemu su mogli iskušati i doraditi svaki svoj novi kazališni tekst.

Glasoviti festival,  na kojemu se izvode samo Vaša djela, preselio je iz Slovačke u Poljsku, pa u Češku… Što nam možete reći o tom festivalu?

– Krenuo je u Slovačkoj prije dobrih četrnaest godina,  u povijesnom gradu Trnava u Kazalištu Jana  Palarika. Dogodilo se te godine da je čak šest slovačkih kazališta imalo na svome repertoaru moje predstave, pa su vodeći ljudi tog kazališta –  Michal Babiak i Emil Nedielka,  pozvali sve te predstave na mali festival,  kojemu  su dali naziv GavranFest…Pošto je to jako dobro prošlo, idućih godina su taj festival učinili međunarodnim, pa su na njemu, pored  slovačkih tuatara,  nastupali i teatri iz Francuske, Njemačke, Poljske, Češke, Austrije, Hrvatske, Slovenije … Tako je bilo sve do 2009.…A 2013.godine se festival održao  u Krakovu,  u Teatru Ludowy, da bi se od prošle godine počeo odigravati u Pragu, gdje će se dogoditi i idući , Sedmi GavranFest,  od 5.do10.travnja. Ovogodišnji selektor je  František Karoch , a organizatori Udruga Lastavica, Kazalište Studio Dva  iz Praga i Kazalište Palace . Direktor festivala je Nenad Bojić.

Na kakav prijem Vaša djela nailaze općenito  u inozemstvu? Gdje se sve još  i koliko izvode?

– Jako sam zadovoljan prijemom mojih tekstova u inozemstvu. Eto,  prošli mjesec je moj roman “Zaboravljeni sin” objavljen na japanskom ,  kod značajnog izdavača iz Tokija, dok su mi drame i komedije izvođene praktički na svim kontinentima… Dovoljno je reći da sam u Indiji imao jedanaest premijera, u Rusiji dvanaest, po dvadesetak premijera u Poljskoj, Češkoj i Slovačkoj, petnaestak premijera u Sjedinjenim Američkim Državama, sedam premijera u Francuskoj, igrali su me i u Grčkoj, Argentini, Brazilu, Bugarskoj, Belgiji, Nizozemskoj, Litvi, Latviji, Estoniji, Mađarskoj…

Kako izgleda Vaš uobičajeni radni dan?

– Ne postoji moj uobičajeni dan. Kada pišem , onda radim samo to i to traje po desetak sati dnevno… a kada ne pišem,  onda u jedan dan stane i plaćanje računa, druženje s prijateljima, odlazak na probe, književni nastupi, putovanja, dogovori i pregovori, čitanje, gledanje predstava, pomaganje supruzi oko organizacije posla u Teatru Gavran… šetnje po gradu i po knjižarama…

Imate li hobi?

– Samo šetnje i plivanje. Moj posao je tako lijep da mi ne treba nikakav pravi hobi.

Životopis: Miro Gavran  je suvremeni hrvatski autor , rođen 1961.godine u učiteljskoj obitelji u slavonskom selu Gornja Trnava, nedaleko Nove Gradiške. Djela su mu prevedena na 38 jezika. Njegove knjige su imale preko 200 izdanja u zemlji i inozemstvu. Po njegovim dramama i komedijama nastalo je više od 300 kazališnih premijera diljem svijeta, a vidjelo ih je više od tri milijuna ljudi. Diplomirao je dramaturgiju na Akademiji za kazalište, film i televiziju u Zagrebu. Radio je kao dramaturg i kazališni ravnatelj Teatra ITD. Od 1993.godine živi i radi kao profesionalni pisac. Njegovi kazališni i prozni tekstovi uvršteni su u u brojne antologije i hrestomatije u zemlji i inozemstvu, a njegovo djelo se proučava  na brojnim sveučilištima diljem svijeta. Najizvođeniji je suvremeni hrvatski dramatičar u zemlji i inozemstvu u proteklih dvadesetak godina.

Nagrade: Gavran je dobio više od dvadeset književnih i kazališnih nagrada u Hrvatskoj i inozemstvu, a među njima i Nagradu Central  European  Time 1999.,  koja se dodjeljuje najboljim srednjoeuropskim piscima za cjelokupan opus  u Budimpešti u Mađarskoj , te  Nagradu Europski  krug  2003.,   za afirmaciju europskih vrijednosti u svojim tekstovima. Dvostruki je dobitnik Nagrade Večernjeg lista za kratku priču,  za tekstove „Moj dobri otac“ i „Spašavanje medvjeda“. Usto je četverostruki dobitnik Nagrada za dramsko djelo “Marin Držić” Hrvatskog ministarstva kulture za tekstove „Kad umire glumac“, „Zabranjeno smijanje“, „Nora danas” i „Najluđa predstava na svijetu“. Za roman „Kafkin prijatelj“ dobio je 2012.godine Nagradu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.Roman „Zaboravljeni sin“ uvršten mu je 2002. godine  na Ibby Honour  List u Baselu u Švicarskoj , dok je za roman „Profesorica iz snova“ dobio  2007.godine  Specijalnu nagradu  na Međunarodnom festivalu književnosti u Sofiji u Bugarskoj. Za  knjigu za djecu  „Svašta u mojoj glavi“ dobio je Nagradu „Ivana Brlić Mažuranić“,  a za „Sretne dane“ i za „Ljeto za pamćenje“  dobio je Nagradu „Mato Lovrak“.

O Mostarskom proljeću 2017. – 19. Danima MH Mostar: Mostarsko proljeće  (21.3. – 24.5. 2017.) , kojemu je generalni sponzor HT ERONET, otvorit će gradonačelnik Mostara Ljubo Bešlić, a tijekom večeri obratit će se predsjednica Matice hrvatske Mostar , prof. dr. Ljerka Ostojić ,  i predsjednik Uprave HT ERONET-a Vilim Primorac. Tijekom  ovogodišnje  manifestacije, publika u Mostaru će moći vidjeti  dvadesetak izvrsnih programa. Osobito je bogat kazališni dio. Gostuju HNK Zadar s predstavom Ostavljam te, Kazalište Marina Držića iz Dubrovnika donosi Bjegunke, Komedija – Nije bila Peta, bila je Deveta, NP RS-a iz Banje Luke – Mrešćenje šarana,Kerempuh – odličnu predstavu Zmaj,Zorin dom iz Karlovca – Kaos iza kulisa, HNK Mostar premijerno priprema Hamleta u selu Mrduša Donja… Pripremljeni su  izuzetni književni programi – druženje s Julijanom Matanović, akademicima Veselkom Koromanom i Zijadom Durakovićem, dječjim  pjesnikom  Šimom  Ešićem…, balet Palčica (NP Sarajevo), izložbe Matka Vekića i Emila Čolića Bobanovića, Likovna kolonija Krešimir Ledić, nastupit će mladi pijanist Ivan Galić, a za kraj, 24. svibnja – ostavljena je istinska glazbena poslastica – najljepše starogradske pjesme uz Jacquesa Houdeka i tamburaški orkestar Krunoslava Dražića – Tko je srce u te dirno…


Razgovarala: Vesna Hlavaček, kultura@dnevni-list.ba

 

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *